Претражи овај блог

среда, 21. април 2010.

КОНКУРС за пријем радова за ПРВИ БЕОГРАДСКИ ИНТЕРНАЦИОНАЛНИ ФИЛМСКИ ФЕСТИВАЛ ОСОБА СА ИНВАЛИДИТЕТОМ - Боси ФЕСТ 2010


Хенди Центар Колосеум и Шуматовачка-Центар за ликовно образовање у Београду расписујуКОНКУРС за пријем радова за ПРВИ БЕОГРАДСКИ ИНТЕРНАЦИОНАЛНИ ФИЛМСКИ ФЕСТИВАЛ ОСОБА СА ИНВАЛИДИТЕТОМ - Боси ФЕСТ 2010 који ће се одржати у периоду од 28. до 30. маја 2010. године у простору Дома синдиката, Трг Николе Пашића 5, Београд, Србија.Поднаслов овогодишњег фестивала је Недвидљиве разлике и видљиве сличности, а тема: Култура, спорт, туризам и образовање.Конкурс је отворен од 15. априла до 10. маја 2010. године.Резултати селекције ће бити објављени до 15. маја, 2010.године. Фестивал је такмичарског карактера. Награде фестивала: - За најбољи филм Гранд Прик Боси ФЕСТ 2010, - За најбољу режију и - Најбољи сценарио. Поред награда у такмичарској селекцији, ван конкуренције биће додељена и награда публике.

Организатор фестивала је Хенди Центар Колосеум, а суорганизатор Шуматовачка-Центар за ликовно образовање Београд.Фестивал су подржали: Министарство рада и социјалне политике Реублике Србије, Градска управа града Београда, Секретаријат за културу, Саветодавно тело ОСИ при Кабинету градоначелника града Београда, Градска општина Стари град, Градска општина Врачар и Градско саобраћајно предузеће Београд.Фестивал, поред уметничких садржаја жели не само да прикаже свакодневна искуства и личне проблеме особа са инвалидитетом, однос јавног мњења, социјални и економски положај у коме се налазе као мањинска или маргинализована група, већ, пре свега, да кроз размену информација подстакне на усвајање и имплементацију примера успешне праксе међународне заједнице и институција у превазилажењу друштвене ексклузије, да укаже на могуће циљеве, смернице и инструменте којима би се подстакао даљи развој демократског друштва и сваког појединца који, уз поштовање различитости кроз индивидуална права становника и има право и обавезу да ствара у њему.

Услови конкурса:Конкурс је отворен за све заинтересоване.Формат: ДВДЖанр: играни и документарни филмови на тему ОСИЈезик: инострани радови морају имати обезбеђен титл на енглеском језику Трајање појединачног рада: до 90 минута Потребно је доставити:Синопсис или текстуално објашњење између 100 и 200 речиДијалог листу (уколико постоји)Биографију аутора са фотографијомСледеће податке: година и место рођења аутора / ке филма, занимање, место боравка и контакт (телефон и е-маил)Радове и пратеће материјале, са назнаком: "За Конкурс Боси ФЕСТ 2010", слати на: Боси ФЕСТ 2010 Масарикова 5/КСИИИ, канцеларија 130511000 Београд.Србија.Поред главног филмског програма (такмичарски и ревијални), Боси ФЕСТ 2010 садржи и свакодневне пратеће програме: креативне радионице (ликовна и фото радионица), музички, сценски програм, дечији програм и трибине.Фестивал ће током трајања бити допуњен и сајамским догађајем, који ће бити организован у фоајеу Дворане Дома синдиката, Трг Николе Пашића 5, 10-17 сати.Питања у вези са концептом слати на: филм@босифест.рс Контакт телефон: +381 11 3610 514, сваког радног дана од 10,00 до 17,00 сати.Званична интернет презентација:www.bosifest.rs/


четвртак, 4. март 2010.

У мећави мојег живота / Мирослав Тодоровић


Mирослав Тодоровић, цртеж Баје Луковића

Из новог рукописа
***

БЕЛИНА снега
Грактање гаврана
У хујању ветра
Међу усплахиреним облацима
Јата врана

Зачиње се мисао висина
Планинских обриса
Стихова
Овоземаљских сена

Видик је опис
И без речи
Вечност медитација

Копаоник, 18.03.2001.


ЛАВИРИНТИ БЕЛИНЕ

1.
ИЗ казаних речи
Видик
На хоризонту
Зов линија

Времена минулог
Тачка
Уоколо белина

О томе
Списом мојим
Видик Небо


2.
ЧИТАШ Видиш
Светлости вир
С тачком
Семенком свега
Спис

Збори томовима књига
Тачка Семенка
Из које свањива
И мркне

Над песништвом
Магле се разилазе

Зборим из тачке
ПонАД свега

2006.


***

СНЕГ – небеска порука
Из чедне белине пејзажа
Слушам тишину
Будућих рукописа

20. 01. 2010.

***

У СНУ
ноћ проводим у пустињи
Будим се
а песак свуда унаоколо


СРБА ИГЊАТОВИЋ
РЕЧ у књигу
Лестве твоје
Стичеш
Судбениче

Стигао коначно

Ал кључ од тих врата
На дну минулих песама
Чека
Речима преосталим
Судбински да га узмеш
У часу оном
Реч спознаш

Спрам светлости књиге ове

2009.


СВЕТИЊА*

ДО-чекаће те у горској врлети
Да вид ти избистри
С мелемом овог видикa
Причу о томе распеваш
Стихом што светли понад гора
Коју ћеш из ове плавети понети
Ево стојиш молитвено
Пред стеном зидом Из отвора
Уста њених воду лек заиташ
Воду која жеђ древну чува

Истина је у ономе што не видиш
У ономе што песма зна да постоји

Ово место је пророштво памти реч
Слушаш маховину из тишине збори
Земна светлост кроз боје пролећа
Мотри те њен и у твоме дашак
Позних речи видело тишине чује

(Док бележим преко листа мрав порука
Невидљива понад свега бди рука)

Сенке светлости шарају лице Светиње
Зид камен с отвором Кашиком вода се заита
Далеко од свега у скровитој тишини стења
Мотрим отвор у камену Слушам
Гласове оних који место ово походише
Видим име из очију њихових мотри Светиња

Говора нашег тишина потоња је истина
Чујем оно што још само песма види
У јутарњој лирици завичајних гора Слути
Вечност штоно у цик зоре из свега на трен искрсава
Из руменила сванућа библија обзорја
Списом овим именом СВЕТИЊА

Стаза кроз шуму писмо је линија
Све што памти листа шушањ
У видовитој тишини само обриси
Стихова који не хају за речи земаљске

Сенке ходочасника у спокојству Светињe
Надомак тајне тишине која све чује

Вода у стени зна ко долази
Мотри очима оних који су видани
Гласом наслеђа с брдима унаоколо
Што се и у стиховима овим находе
Очињим језиком библијски обасјани

11.05.2009.

_________
*
Извор-вода у стени на плећима брда именом Клик.
Нико не памти откад је народу Богом пријављен светим. Вода из стене вида очи. Стену посетиоци даривају, али она за остављене новчиће не хаје.
___________

Белешка о Песнику

Мирослав Тодоровић је рођен 29. децембра 1946. у Трешњевици код Ариља.
Објавио је књиге поезије: Спис ве­д­ри­не (Градина, Ниш, 1978), Испис та­ме (Просвета, Ниш, 1990), Ле-теће ба­ра­ке, теренци и њи`ове душе (Про­све­та, Ниш, 1990), Судњи час (Кра­јин­ски књижевни круг, Нота, Књажевац, 1990), Теренска свеска (БИГЗ, 1993), Испис таме 2 (Апо­с­т­роф, Београд, 1994), Сванућа (Деметра, Књажевац, 1994), Цр­но у боји (Српска књижевна задруга, Београд, 1994), По­то­ња верзија (Просвета, Ниш, 1997), Свети мученици (Просвета, Београд, 1998), Тамно и дубоко (Ап-остроф, Бео­град, 2002), Земаљско и небеско (МБ графика, Ниш, 2004), По­сле свега (Свен, Ниш, 2005), Спрам расутих звезда (НКЦ, Unus mundus 19-20-21-22 / 2006), и, (СВЕН, Ниш, 2007). Песме путовања (Књижевни клуб „Бранко Миљковић“, Књажевац, 2009).
Књига критика: У сенци Дамокловог мача, 1. (Учитељски факултет Врање, 2009).
У бројним листовима и часописима објавио је мноштво књижевних критика, прозних текстова, ин-тервјуа, уводника, поговора ... записа.
Превођен је на више језика и заступљен је у до-маћим и страним антологијама, часописима и ин-тернет издањима
Заступљен је и у Лексикону М. Савић: Ко је ко, Београд, 1994; М. Пашић: Књижевност ужичког краја, 1991. 1996; Биографском лексикону Злати-борског округа, Београд, 2006...
У припреми: Ветар понад гора (лирика), Протуве и анђели (проза), У сенци Дамокловог мача, 2 (критика)
Награде: Дрво живота, Мирко Петковић, Милан Ракић, Раде Томић, Војислав Илић Млађи..
Живи у Нишу и Трешњевици (повремено и при­вре­ме­но).

четвртак, 25. децембар 2008.

Година 1904 / Зора Љубеновић


Теби,
Која си умногоме утицала на мој живот.
Опрости ако није све баш тако било.
Желим да о теби остане траг, да те не развеју ветрови времена.
Ти си родила моју мајку, ја покушавам да васкрснем тебе.

Ако се не допаднеш некоме ко те преко мене упозна,
крива сам ја, а не ти.



Човека душа увек силније боли него кости.Грибоједов


Година 1904. Врео дан. Сунце немилице пржи. Крај излоканог сасушеног сеоског пута на брешчићу трошна колиба од трске и блата, покривена сламом. Сеоским путем ретко кад ко прође. Лето, село, сви су на њивама. Мало село у близини Ваљева. За већину људи који ту живе не би се могло рећи да су богати, пре би се рекло да једва одржавају голи живот и домаћинства обрађујући тврду земљу.
Лепо, питомо село. По изломљеном терену просуте куће, као да си узео шаку кукуруза и бацио га, па где се које зрно зауставило, ту је пустило корен и никла је кућа, каква - таква, али нечији дом. Свак сваког зна у главу и у душу. Старији прате млађе од рођења, њихов напредак и развој, а млади поштују старије и уче од њих. Али зато нема ништа скривено: свако о сваком готово све зна.
Са брежуљка се виде разбацане, већма мање куће, понека покривена сламом, нека ћерамидом, а ретке су оне покривене црепом и озидане циглом, већином су ћерпичаре или од набоја. Куће су међусобно раздвојене њивама са кукурузом, стрњикама, покошеним ливадама, шумарцима, воћњацима. Између њива је често такозвана обала, граница између два имања: ред густог дрвећа уз који слободно расту оструга, дивља ружа, трњине, глогиње и свакакав коров.
Око кућа се заламају низови перде пратећи облик кућевног плаца потпуно га обрубљујући, а воћњаци и пашњаци су ограђени врљиком. На пашњацима хладује напасена стока лењо вртећи главом да отера досадне инсекте.
Благо заталасан терен испресецан је широким, тврдим земљаним путевима, које свака киша раскваси и раскаља, и уским утабаним стазама - пречицама до путева, њива, пашњака, кућа. Крај путева - ђерми, као да онај ко их је копао и уредио није бринуо што ће његови укућани, најчешће жене, вући воду на обрамицама до куће, већ је само угађао жедним путницима и стоци. По средини села је џада.
Покаткад путем прогегају волови упрегнути у запрежна кола. Вуку сено, пшеницу. Волови се реповима бране од досадних мува. Крај њих мирно корачају уморни, знојави сељаци. Са њихових лица као да цуре речи:
,,Још један дан без кише. Само да завршим ово у њиви, да не пропадне, па после нека пада. Ваљаће за башчу. Деца да једу... Много је гладни' уста. 'Вала милом Богу што нас је поглед'о. Онај град што је потук'о, потук'о је, да макар не пропадне ово што је остало. Далеко је до идуће летине. Нешто морамо јести и ми и стока."
У то време у селима у Србији се рађало много деце, многа су помрла, али су многа и преостала, а зарада од земље тешка, несигурна, све зависи од неба, од воље природе. Сав мукотрпан рад је могао нестати ако у летњи дан удари град, ако дуго не падне киша, па се на њивама и баштама све посуши, или ако је кишно лето, па све иструли. Домаћинства су се увећавала, јер су се ћерке удавале и одлазиле, а синови су остајали код куће да раде земљу и слушају оца и матер, женили се, рађали децу, па хране никад довољно.
На брешчићу у хладу куће седи крупна трудна невесела жена густе црне косе са покојом седом, у изношеној хаљини неодређене избледеле боје. Врућина јој је да ли од сунца, или од неког унутрашњег жара. Незадовољна је животом. Сиротиња, беда, немаштина. ,,Па и то дете. Што ме, мој Боже, осуди? Ни ово које имамо не можемо да пре'ранимо, а куд ћу још с једним? А и што ће ми? 'Де ћу га гајити? Зар у овој колеби? Што ме, Боже, 'вако осуди? Да је среће да му се радујем, а знам да га само чека трпљење и беда. Шта му могу пружити?" пита се Стојанка, а мука је сколила и притисла.
Док није отежала и отекла, узимала је од жена по селу кудељу и вуну и прела, а оне су јој за њен рад давале понешто хране: мало пројног брашна, грудву масти, комад сланине, пиле, па се некако и издржавало, а ево последњих дана ништа не може да ради, само седи у хладовини и мисли, а ништа паметно да смисли. Почетком лета град је потукао и уништио баште, воћњаке, њиве. Како доћи до хране? А сваког дана сви морају јести.
Око њених ногу се мота двогодишња девојчица у пртеној кошуљици. Мајушна је, тако да би човек тешко могао погодити да јој је две године. Прашњаве ножице поскакују преко мајчиних ногу; некад их прескочи, некад очеше, а почесто, у неспретној игри, и нагази болне, натечене мајчине ноге, свали се у прашину, устаје и наставља игру, а за њом се вије облак узнемирене прашине.
,,Бежи одатле, ђаволе! Ту си нашла да скачеш! Јоој! Склони се кад ти кажем! Иди тамо даље, играј се. Иста си отац, тврдоглава. Склони се!" грди је мајка, а дете као досадна мушица, зането игром стално чепа прашњавим ногама мајчино болно, натечено месо. Мајчино незадовољство је не дотиче, као и да се не обраћа њој.
,,Сад си нашла да ми додијаваш по овој врућини! Не знам ни сама куд ћу, а још треба и о теби да бринем. Данка, бежи тамо!" грди је мати, а дете и даље скакуће као да и не примећује мајчине прекоре. Ухватило је некакав свој ритам и ништа га у томе неће омести.
Жени се не устаје да је отера. Таман је заузела положај да је ово дете у стомаку не притиска превише, па неће да га мења - ваљда ће се ово тврдоглаво дете уразумити, или уморити или ће му досадити скакање, па ће престати. И она се улењила као летња оморина. Неће мењати овај положај још неко време.
,,Мора да је крупно. Како ћу издржати још месец дана? Па и ова врућина. Не знам куд да се денем. Да 'оће мало да за'лади, лакше би ми било. И кад ће Светомир да се врати? Сигурно је Данка гладна, а ништа за јело. Ваљда ће нешто донети. Цео дан код Петровића коси 'шеницу, ваљда ће зарадити комад проје и кашику масти," размишља Стојанка, а мука је стеже и дави.
Дете упорно скакуће, не обазирући се на мајчину љутњу и покоји буботак кад успе да га закачи. Нигде јој игра не би била тако занимљива као овде уз мајку. Док је дете мало, нема сигурнијег и забавнијег места до мајчине близине. То мало шта може да промени или поремети.


Зора Љубеновић*


________


* Аутор(ка) ове прозе, одломка из једног дужег рукописа, послала је на Велики конкурс Заветина 2008. 3 рукописа: прозе, поезије. Годинама је радила као учитељ, а од 2006. године као школски библиотекар. Пише нам:

Поштована господо,

.....Рођена сам у Београду, 5.11.1960. године. Живим и радим у Обреновцу...
Писањем се бавим откад знам за себе,
али до сада нисам имала среће да издам књигу, а то ми је велика жеља. Пишем песме, приче и написала сам роман. Надам се да мој рад завређује да стигне до читалаца и надам се да ми можете помоћи у томе.
Срдачно Вас поздравља
Зора Љубеновић
ул. Краља Милутина бр. 7б
11500 Обреновац


Од свега што нам је послала, објављујемо баш овај одломак који је препоручује, зар не, као занимљивог писца? Оне друге или треће, непознате Србије...

недеља, 12. октобар 2008.

DA SAM PREDSEDNIK VLADE...



DA SAM PREDSEDNIK VLADE...


Glavni problem naše takozvane političke elite je u tome da je ona nesposobna da narodu kaže istinu u oči. I ne samo što je nesposobna da se suoči sa istinom, i da se obračuna sa prošlošću, ona nema smisla za nove izazove vremena i novog veka. Naši političari stalno su u nekim prepirkama i zaboravljaju da kad budemo ušli u Evropsku uniju neće biti moguće da se ponašaju kako oni hoće, već kako evropski zakoni i razum nalažu.
Najveći problem našeg naroda posle oktobarskih promena 2000. - te godine je sporost u sprovođenju društvenih, ekonomskih, političkih i kulturnih reformi. Velika prepreka stoji pred našom zemljom do evroatlantskih integracija zbog brojnih slabosti. Mi smo kroz celu poslednju deceniju bili taoci kulta "vožda" i jedne pogubne i anahrone politike koja je ceo naš narod zavila u crno. Najveći broj mladih i visokobrazovanih ljudi napustio je ovu zemlju zato što su videli da ovde nema motivacije i mogućnosti da se uspe, što je naša nacionalna tragedija, bruka i sramota.
Ne vidi se u našoj zemlji radikalni zaokret u odnosu na bivšu politiku, onu tobož poraženu, i na druge zemlje, naše susede, recimo.
Da li se današnji najuticajniji političari mogu meriti sa najboljim ljudima koje je naš narod iznedrio kroz vreme? (...)

Među političarima današnjega vremena, jedino je pokojni premijer vlade Srbije dr Zoran Đinđić bio uzor, pre svega mladim ljudima, nama. Kako i šta treba da radimo da bismo uspeli i postali što bolji i kompetentniji ljudi. Njegova vlada je svojim natprosečnim radom učinila da Srbija za tri godine od najomraženije tačke na zemaljskoj kugli postane stožer radikalnih promena i lider ovog dela Balkana. Ova vlada i njen presednik lično davali su veliku nadu građanima Srbije, ohrabrujući ih da postoji bolje sutra...
Kao predsednik vlade, nastavio bih tragom pokojnog premijera Đinđića.Nastojao bih da se svi problemi - veliki i mali, rešavaju na najbolji mogući način. Radikalno bih raskinuo sa ostacima bivšeg režima i politike, zato da se nikada više ne ponove devedesete godine minulog veka...
Češka je devedesetih godina donela zakon o denacionalizaciji i restituciji; u Srbiji, ni posle petnaest godina, nema kvalitetnih i neophodnih zakona. Građane, koji su u vreme jednopartijskog sistema vlasti bili lišeni osnovnih ljudskih, građanskih, političkih i ekonomskih prava i sloboda, treba materijalno i na drugi način obeštetiti i pomoći. Ako se to ne uradi sutra ili prekosutra, mi nikada nećemo postići nacionalni i politički konsenzus i pomirenje, koji su nam neophodni, da bismo se osnažili duhovno, ekonomski i politički. Zbog sledećih naraštaja i generacija treba ubrzati ozdravljenje naše države i nacije. Svet ostaje na mlađima, koje treba naučiti da poznaju informatičke tehnologije i strane jezike, bez kojih se današnja međunarodna komunikacija među narodima ne može zamisliti. Moj moto(r) kao predsednika vlade bio bi: što možeš danas, ne ostavljaj za sutra! I veruj u sebe, i nikada nemoj dozvoliti da te obeshrabre nebitne stvari. Posebnu pažnju bih posvetio razvoju moderne poljoprivrede, jer Srbija ima izvanredne uslove za proizvodnju najkvalitetnije zdrave hrane, koja će u veku koji dolazi biti veliki izvor prihoda i oblast koja može uposliti veliki broj ljudi.Pošto Srbija ima mnogo nezaposlenih ljudi, i pošto su njeni gradovi prenastanjeni, dok je najveći deo zemlje opusteo, pa i najplodnije žitnice, poput Banata, Stiga i Mačve (da ne spominjemo brdske sasvim opustele predele), podsticao bih razumno raseljavanje pojedinih prenaseljenih gradova, ne silom vlade, nego silom interesa nezaposlenih... Srbija bi mogla postati jedan od najvećih izvoznika hrane u regionu zahvaljujući pre svega izvanrednim klimatskim i drugim uslovima....
Srbiji je potrebna i demokratizacija, i da zasuče rukave kako bi izgubljeno vreme nadoknadila i vratila se u društvo uspešnih i radinih evropskih i svetskih naroda. Srbiji su potrebni preduzimljiviji i nekompromitovani ministri i predsednici; ljudi bez mrlja u biografijama; i fleksibilni dirigenti velikog orkestra promena u svim delovima društva i života...


23. april 2005.
Ivan Lukić*_______

*učenik III12; Trgovačka škola, Beograd, Hilendarska 1. Jedan od radova na konkursu Saveta Evrope. ( Objavljen kao uvodni tekst štampanog broja Treće Srbije, 16-20/2005. str. 3-4) Mi ćemo i ubuduće donositi ovde pojedine članke ili odlomke iz eseja štampanih u štampanom izdanjima TREĆE SRBIJE. Pogotovu one štampane priloge koji su još aktuelniji danas...

петак, 4. јул 2008.

Nove pesme S. Brankovića , + 2013



U NIZU



Kuće u nizu
Čini se da su iste
Kao i one što su nekad bile
Na obali reke

Možda ipak malo razbacane
Kao da su jurile za decom
Koje nema od kada su odvedena
Nekud
U noći

Sem ako nisu ostarila
Kada su njihova deca pošla da ih traže
I nisu se vratila

Talasi se stišali
Krovovi se okrenuli suncu

Samo još kamenčić
Hitnut iz ruke
Da donese sreću



Slobodan Branković*
______
* Slobodan BRANKOVIĆ (1946). Bavi se naučnim i književnim radom.
Profesor je univerziteta. Naš časopis IDENTITET je u svom broju 9-10/2008.
prvi put objavio nekoliko pesama ovog autora...

среда, 2. јул 2008.

Dve kratke priče Tatjane Cvejin

HANUKA

Juče sam bila u sinagogi koju danonoćno čuvaju organi bezbednosti. Bila sam u Jevrejskom domu, Opštini, i na groblju sam bila i vratila se kući.
-Čikago je sav u znaku Hanuke – priča Mira koja se pre dva dana vratila sa suprugom Boškom u Suboticu. Tijana nam se udala, pa smo bili na venčanju ...
Žene takve događaje detaljno, slikovito, maštovito, precizno i do milućih insekata ili sićušnih dragulja nižu, da na momenat, povezujući tananost petlje, čvoriće i repiće, plam roditeljstva, verodostojnost sna, treperavosi ozvezdanih milina pamtiš – da nema obezbeđenja.
Šabat, Sveti Nikola, Hanuka, između katoličkog Mikloša i pravoslavnog Bate predparlamentarni izbor, sveto vreme Sveta, zamajavana izmaglica pozornosti.
-Lepa si danas – kaže Ostoja.
Znala sam samo da želelm biti drugačija od drugih dana, da obično vreme preinačeno u predstojeće dogođeno čudo čudesnim osećajem milomiline čuvam
Ništa se nije dogodilo. Poželesmo jedni drugima Šabat Šalom i Hag Sameah, zapitasmo zbog čega plavuše u samoposluzi na kasi otvaraju jogurt. Da li zbog onoga što piše „ovde otvoriti“ ili zbog dve vremešne udovice čije se decenijsko svakodnevno druženje svelo na telefonsko ćaskanje. Sara je Jevrejka u jevrejskom domu. Mileva nije Jevrejka i nijeu tom domu.
Traje to telefoniranje, ali, kao da nešto nedostaje. Kafa, čaj, gledanje u šolju, šetnja sa jednog na drugi kraj ulice. Nije to to – razmišljam. Ja sa svojim malobrojnim prijateljima ne umem telefonom. Drugo je kada pričajući jedni druge u oči ili negde drugde gledamo.
I tako, prođe vreme. Sara i Mileva ili, Mileva i Sara, dve vremešne udovice u najboljim godinama, treba da se vide, druže, gledaju, osveže, okrepe... da se vidimo i budemo viđene ...Tako je to i u anegdoti koju je Brana po izlasku iz sinagoge pričao.
No, one su se srele u ovim smutnim vremenima i svoje male tajne jedna drugoj poverile.
-U svom jevrejskom domu imam ljubav, imam dečka – počela je Sara svoju priču od poverenja. Razgovaramo, milujemo se i sve do jutra pevamo jevrejske pesme ...
Mileva je izvesno vreme ćutala da bi i sama odlučila da sa prijateljicom podeli radost. Kazala je da i ona ima dečka, da razgovaraju, da se miluju i maze i da, obzirom da ne znaju jevrejske pesme, rade ono ...
Šta je to „ono“ nisam nikoga pitala i vukući se polako beogradskim ulicama setila voždovačkog doma u kome nekolicinu naših dragih treba posetiti. Setila sam se i penzionerke čačanske fabrike usisivača koja je poželela da pored otpremnine od svojih dugogodišnjih saradnika dobije na poklon usisivač.
-Šta će ti usisivač? Da si svake godine samo delić uzimala, imala bi ga – kazala joj je prijateljica da bi se iz odgovora dala naslutiti nezaobilazna istina svih naših zabluda. Kazala je da je i više puta sastavljajući deo po deo ređala kalašnjikove umesto usisivača.


MERNA JEDINICA TIŠINE

Jutro je. Januarsko jutro u malom gradu je tiho i gotovo savršeno. Tišina u ušima pevuši stare melodije koje bi se dale sloviti prašinom vremena. Čuje se posve tiho tiktakanje „Insa“ časovnika sa zida iz kog se verovalo da izlazi vreme. Kada časovnik stane i kaže da je sat stao, moja mama bi otvarala staklene dveri starog sata, uzimala ključ, navila i namestila skazaljke, pomerala klatno tiktakavca, vraćala ključ na njegovo staro mesto, zatvarala staklene dveri i kazala da je sada dobro.
Ispod okruglog belog digitalnog zidnog sata, ovde je zidna vaga koja u malom gradu i po mojoj slobodnoj proceni služi za odmeravanje težine vremena. Stoji sa raširenim zelenim skazaljkama i kao da čekajući odabrane namirnice da premeri, blješti i ne pomera se ponad krojačke tačke mernog instrumenta platna.
Vreme, težina i dužina – merne jedinice tišine, iste su i u velikom gradu koji je izmeren brojem stanovnika i bukom iz koje visoko u podnebesje izleće tišina i uvek drugačije čuje.
Ovo je moja tišina – zapisujem. Kako je samo lepa i samo ja je slušam u jedinici vremena, u trenucima iz kojih moja mama nikada neće biti zaboravljena.
Tatjana Cvejin*

четвртак, 5. јун 2008.

Klizanje u Figuerasu / Sanja Obradović

bablje ljeto


jednog ću dana biti stara i mudra
kad mi se lepeza na dlanu stiša
u četiri stare i mudre crte

hodat ću gradom u vunenoj kapi
s drobilicom za orahe
i čoporom cucaka iza sebe

kuhat ću mlijeko
guliti jabuke
i slušati radio

pod žutu krušku u vrtu
gdje je moja baba čitala
Danicu
nosit ću deku i Augustina
sporo
da mi se ne izuju klompe
i jedne ću jeseni zaspati
tako čvrsto tamo u vrtu
da neću čuti što mi kaže
susjed

treba li već obrati
bar nešto
ili još ne


misterij



prvo
smo se čudili onome
što se podrazumijeva
zatim
smo se počeli odveć
glasno čuditi svemu
tješili su nas
da nemamo pojma
i da je misterij
tek pred nama
sada
nam taj Disneyland
izgleda kao firma
pred stečajem
smanjili smo broj
potreba
samo nam želje rastu
sada
kada smo odrasli
uglavnom smo pametniji
bar stvari zovemo
pravim imenom
vama je jasno
o čemu govorim
u našim godinama
neumjesno bi bilo
nazvati
priliku sudbinom
prebivalište domom
sustanare obitelji
grešku iskustvom
seks ljubavlju
prolaznike prijateljima
opijenost radošću
sada
kada smo odrasli
na spomen misterija
pljunemo tri puta
ako ga je ikada i bilo
negdje smo se mimoišli


Sandra Obradović


Roðena 26. travnja 1974. u Zagrebu gdje je završila studij filozofije i komparativne književnosti.
Živi i radi u Bjelovaru. Piše poeziju i kraću prozu, pjeva i zanima se snimanjem eksperimentalnih filmova.
Na pjesničkom maratonu "Svatko može pet minuta, nitko ne može dva puta" 44. Goranovog proljeća
dobila prvu nagradu... i td. Na Veliki konkurs Ed. Zavetina 2008, poslala je rukopise zbirke pesama i kratkih proza. ..

петак, 30. мај 2008.

Likovi Treće Srbije: Zorica Sentić

Pesnikinja Zorica Sentić iz Kana pokrenula je akciju "Darujmo reč" za prikupljanje knjiga za školsku biblioteku sela Levosoje kod Bujanovca, a koju je realizovala sa Vesnom Denčic iz Beograda na 51. Sajmu knjiga. Osnovna škola "Vuk Stefanović Karadžić" u Levosoju na samom jugu Srbije postoji već sto godina i jedna je od najstarijih na tom području. Kako je naveo direktor te škole Svetislav Veličković, do pre nekoliko godina radilo se u zgradi staroj oko 50 godina bez iole normalnih uslova za rad, a nova zgrada dobijena je uz pomoć Vlade Srbije i nevladinih organizacija. Nova zgrada, međutim, sama po sebi nije dovoljna za kvalitetnu nastavu, a jedan od velikih problema je veoma skromna školska biblioteka, naveo je Veličković, napominjući posebno da su učenici te škole željni knjiga. Bivša učenica te škole Zorica Sentić je, posle gostovanja i predstavljanja svog rada i knjige “Ugasi tisinU” đacima i nastavnicima u Levosoju, došla na ideju da organizuje akciju “Darujmo reč”. Zainteresovani za darivanje knjiga biblioteci Osnovne škole "Vuk Stefanović Karadžić" mogli su to da učine na štandu Ministarstva dijaspore ili ih da ih pošalju na adresu te škole: Osnovna škola "Vuk Stefanović Karadžić", Akcija "Darujmo reč", Levosoje bb, 17520 Bujanovac.


Podrška: Radoman Vladan*:


"Kada mi je Zorica Sentic predlozila da podrzim njenu ideju, priznajem da sam bio malo iznenadjen. Davati rec u jednoj zemlji u kojoj je trecina stanovnistva polupismena, cetvrtina sasvim nepismena, a većina čitalaca verna pomodarskim piscima, ,,dali ima to smisla ? Zorica je jedna od najplodnijih savremenih pesnikinja , kako bi se to danas reklo « srednje generacije ». Da li se kaže za jednu plodnu tresnju ili jabuku da je srednje generacije ? Stvaraoci nemaju isto doba, ista merila vremena kao ostali. Njihova proleća su vecna. Kao i reči. A biti pesnik u vreme gasovoda, globalizacije , grebanja na bilo koji nacin, znači biti lud.Ludilo je uvek bilo moj «trend», «brend », kako hoćete po ovom novom rečniku. Bravo Zorice ! Verujem u tvoj uspeh ! Prihvatio sam, pridružio se grupi ljudi koji su te već podržali! Zahvaljujući njenoj ideji Ana Karenjina ce ući na belom konju u neko pomoravsko selo, Mopasan uploviti na svom jedrenjaku «Bel ami » u jednu dunavsku luku, i neke od naših skromnih knjiga ce čitati musavi osnovci na livadi čuvajuci ovce. "


______

* Rođen u Novom Sadu. Objavljeni romani u Francuskoj: Greška, 1975, Zemlja u izgnastvu, 1982, Jaruga, 1984. (Nagrada Sainte-Beuve i nagrada Biguet Francuske akademije), Obespravljeni, 1986, Beogradske devojke me nikad nisu volele, 1991, (preveden i objavljen kod
Galaksije Gutenberg), Harmonikašev osmeh, 1993. (preveden kod Stubova kulture), Ledeni svitac, 1995, (preveden kod Galaksije Gutenberg, dramatizovan i igran 2005. u Madlenijanumu - adaptacija Jovan Ćirilov, režija Tanja Mandić Rigonat, gluma Goran Jevtić), Plavo mistral, Siroče od mora, Ulica Bonaparta, 2000, Ima li seksualnog ћivota posle smrti, 2003, Predajem se, 2003, (preveden kod Zepter Word book), Trojno pravilo, 2005.

Ветар понад гора / Мирослав Тодоровић



ИЗ ШУМСКОГ РУКОПИСАЗелена свеска са пољем ражи у зрењу




У ЦИК зоре идем преко брда
Запљускује ме жубор тичјег хора одасвуд
Као древна лирика о радостима живота
Са руменилом јутра а ја сам био
Сенка између букових стабала
А негде високо зачињао се стих
Без времена боје јутарње светлости

Пејзаж песму погледом сам тумачио
Моје књижевно јутро се ево догађа
На Светињи са које читам брда и пропланке
Велики Остреш Дубовац Јасике Чакаја
Јагодњак Бријежак Караула
Живота песме у тишини сванућа
Сричем те облике опис бивам

Потом дан у тишини самоће
Путеви моји између речи богази
Камен сам о томе
У који урезујем речи са хујем ветра

Мливо видела се расипа
На пропланку мог стиха
Седим са облацима понад Малича
Данас је небо моје перо
Над пролазношћу коју су зауставиле планине
Речи ове изустиле и у твој видик
О Мирославе


2.окт.2005.


Мирослав Тодоровић

понедељак, 26. мај 2008.

Iz rukopisa knjige LEX SPECIALIS (00'2)






DALEKA PRIČA O BLIZINAMA




Iz daleke daljine srela su se dva čoveka.
- Dobar dan daleki čoveče - rekao je jedan od njih.
- Zašto sam ja daleki čovek - upitao je drugi čovek jer nije znao zbog čega je njemu dobar dan.
- Rekao sam ti dobar dan - ponovio je prvi čovek i čekao.
- Šta čekaš - upitao je drugi.
- Čekam da postaneš čovek - rekao je.
Bilo je to iz dalekih daljina, davnih davnina.
Dva čoveka slična današnjim ljudima, umorna od daljina i zbog bliskih blizina dobrih dana, u istom trenu, slušali su vetar koji je duvao na svoju stranu i donosio pozdrave iz dalekog sveta.
U Dalekoj Daljini nalazi se Daleki Svet. U Dalekom Svetu ljudi se pozdravljaju Dobrim Dalekim Danom. Jedan od njih, dovde vetrovit, reče:
Ja sam vreme
Ja sam seme koje treba posejati
Ja sam zemlja po kojoj hodiš i biću plod koji se u nedrima nosi
Ja sam tvoja Blizina iz Dalekih daljina ispod Sutrašnjeg dana
- Znači, ja sam čovek - reče drugi čovek.
Ja sam daleki čovek sa dobijenim dobrim danom. Šta da radim sa dobrim danom - upitao se Daleki Čovek i pogledao negde gde se moglo gledati.
Tamo gde gledaš vidiš šta vidiš ! Uvek tako u dobrom danu sa dobrim danom iz daleke daljine sa visoke visine međ duboke uvaline stropoštava se laka sunčana zraka i ploveći niz reku, odnoseći dobar dan u dobro veče i pre dobrog jutra završila se priča od koje je nastala blizina.


Tatjana Cvejin

Drukčije kao isto (001)

(Slika:Vlaški zmajari - iz sela Češljeva Bara, Pek, s-i Srbija)


Glad kao Isto


Koliko god da se radi o različitom - radi se o istom.

(Geht das? Jawort. Gehts noch? Es geht. Ausgezeichnet!)

(Отличный, я сказать!)

Može to da izgleda i ovako i onako (da treperi svojim ili tudjim bićem, eo nomine), da se predstavlja sa ovim ili onim licem (pružajući ovu ili onu ruku, ex mero motu), da nakrivi kapu ili se uzjoguni (‘Esto quod esse videris’ sebi govoreći), ali se, na kraju, uvek ispostavi da se radi o jednom te istom - nemom smešku gluvog časa

понедељак, 31. март 2008.

Umesto UVODA

TREĆA SRBIJA

Verujem da postoji Bog, znam da postoji Istina i Sudbina. Ova poslednja je ponekad zadata i, čini mi se, u vezi sa Prokletstvom. Nikoga neću daviti istorijom Srbije, pogotovu ne "poplavom istorije". Poplave su pošasti, poplave su tragične. Istorija Prve Srbije od najranijih dana, od Tribala do uspostavljanja Dušanovog carstva, do propasti toga carstva, do ropstva pod Turcima, do ubistva Karađorđa i ubistva kralja Aleksandra Obrenovića, nije svetla.
Posle 1903. godine Prva Srbija je krenula prema Drugoj Srbiji, koja nije na nebu, već na zemlji, ali je opet istorija, poplava događaja, tragičnih, sprećila da se uspravi - Druga Srbija; tako da je Druga Srbija, koju su krajem drugog milenijuma mnogi prizivali kao spas, ostala više puka himera, zgažena vlat trave.
Druga Srbija je ostala zagonetka, više neostvareni san i iluzija, koja, možda, može postati zbilja jednog dana, kad svaki njen građanin preuzme svoje breme odgovornosti na svoju dušu. Ako se to dogodi, rodiće se Treća Srbija, koja će svetu pokazati zlatne riznice one Druge, pridavljene i uglavnom nepoznate Srbije.
Dok ovo pišem, Treća Srbija je ponajbliže metafori i daleko od Ideala.
Spominjem tu starinsku reč, jer dobro je da postoji Ideal o jednoj budućoj zemlji i njenoj istinskoj Kulturi, da bi se uz pomoć njega prevalilo makar dve trećine puta prema nečemu što sada izgleda kao prizivanje fatamorgana i himera.

Verujem u Treću Srbiju, koja neće biti savršena kao red na grobljima, koja neće biti samo na grobljima, već i izvan grobalja, koliko na zemlji toliko možda i na nebu, koja će uravnotežiti zemaljsko i nebesko, jer je to uslov opstanka, postojanja, čuvanja ognjišta večnosti života. Proživeo sam vek u onoj Srbiji koja polako zarasta u divljinu i atavizme, sebičnost i beskrajnu tugu. Bog nas kao narod i kao pojedince nije poslao na ovaj svet zato, da tugujemo, da radimo u korist svoje štete i propasti, već da se radujemo i da cepamo čvorove i panjeve, da krčimo ove prašume koje napreduju. Jedan od mojih književnih junaka verovao je da danas koze mogu mnogo više da učine za ovakvu nesrećnu i tužnu Srbiju od svih njenih patriota, kako onih po službenoj dužnosti, tako i onih mnogih licemernih. Međutim, u ovoj zemlji sada ne mekeću više koze, mekeću - škart, književnici i fariseji, birokrate, fušeri svih vrsta, gramzivi i bezdušni...
Oni koje najedanput telale o Drugoj nepoznatoj Srbiji, oni joj kao crv podgrizaju koren. Druga Srbija još postoji, jedino, Bogu iza leđa, u rezervatima, kao male skupine Indijanaca. Druga Srbija je pretrpela brodolom blizu obale, i ostaci toga broda sablasno vire iz modrih ambisa...
Mora i okeani imaju svoje strvinare - ajkule, i Druga Srbija ima svoje vampire i vampiroviće.
Ponekad noću, dok huče sove, po poluopustelim selima, u pomrčini, Srbija deluje sablasno zbog nevidljivih i pritajenih krvopija.
Pisao sam sve knjige, koje su ušle u ovaj Opus, svestan blizine i Sile tih noćnih nemani; Srbija ih se nije oslobodila. I neće ih se osloboditi u dogledno vreme uz pomoć rulje i onih koji nose trgovima i raskrčćima njenih naselja transparente sa krupnim natpisima DRUGA SRBIJA, i nude slatkorečiva obećanja, hleba i igara.
Svi treba da zasuču rukave i da se okupaju u znoju lica svoga od ponedeljka do petka, ne jednu, nego desetine godina, da bi počela da se pomalja Treća Srbija.
Svako treba da radi najbolje što može, odacivši od sebe kao gnusnu pomisao da se bez napora može steći bogatstvo preko noći, postati bogataš i Rokfeler za nekoliko meseci!
Svako treba da čuva svakog drugog od zla u sebi... Jer ova zemlja u kojoj živimo životom koji je mučenje i poniženje je na samom rubu propasti. (....)
Našoj kulturi i književnosti su u minulom veku učinjene neopisive štete ravne pošasti opustošenja zahvaljujući onima koji su zalutali u književnost i kulturu, pročuli se kao književnici, sanjajući da se domognu blizine vlasti i sigurnih uhljebija i sinekura, za šta je verovatno najbolji primer jedan od njih, kome i danas idu na ćabu i po mišljenje. Mali je to čovek, još beznačajniji pisac, ali u obaveznoj školskoj lektiri njemu je dato premnogo prostora. Ne samo njemu, nego i mnogima drugima, još beznačajnijim od njega.
Srbija mora konačno da se suoči sa samom sobom, da sruši mnoge svoje lažne mitove i Potemkinova sela. Da da pravu nadu onima koji još uvek nisu napustili svoja poluopustela sela, da bi mnoge varošice i gradovi živnuli, da bi se konašno na napaćenim ljudskim licima, prošaranim usečenim borama, pojavili osmesi.
Jer, ako se to ne dogodi ove ili sledeće godine izmoždena Srbija će postati Gerijatrija.
Već sada je naša zemlja jedan tužni Gerijatrijski zavod...
Naši stari, ne svi, oni najbolji, govorili su lepo o ljubavi. Behu to mučenici dobre nade, što su se kao jato belih golubova okretali u kolu oko Nebesne Svetlosti, moleći se Bogu i za nas.
Pozivam vas, znani i neznani, da se trkamo : duga je trka za dobrom nadom. Pozivam vas da se rešimo junački na trku, da bacimo sve varljive nade pod noge i gazimo po njima kao po opalom ličću. Mnogo je prepona do prave nade, braćo i sestre; i smrt je jedna od prepona. No onaj koji ima pravu nadu, on ih sve preskače, preskače i smrt, i juri za svojom nadom.
Dve su moje nade: Treća Srbija, koju će doneti na ramenima Mučenici velike ljubavi, moleći se Bogu za sve nas.
Oni što su poznali ljubav jaču od smrti, i što se mole Ljubavi za nas.

Jer ima takvih koji govore, da je ljubav tajanstvenija od tela, i večnija od zvezda na nebu.
Koji su kroz ljubav razumeli i drvo i kamen, i zveri u gori i ribu u vodi, i grobove. Jedino ljubav može da slomi pečat sviju tajni, da bi se sve stvari pokazale nage ljubavniku svome.
Ja nemam drugi argument do Ljubav! Ljubav me je vodila dok sam zamišljao i uobličavao sve ono što sam stvorio i napisao.
Stvarao sam da bih stvorio sebe, da bih progledao i poznao, i zaradovao se radošću kojom se samo angeli mogu radovati. Ljubav me je vodila tamo gde život počinje da biva trosunčano sijanje. Dug je put bio dok nisam počeo da sagledavam u sebi večitu devojku, i prevečnog sina devojačkog, i duh golubinji.
Bio sam i ostaću mučenik velike ljubavi, i znam da je i najveće moje stradanje manje od ljubavi moje. Svaka moja ljubav zemaljska donosila je stradanje, veće od te ljubavi. Jer ja sam se zaljubio u ono što je duže od vremena i šire od prostora.
To nije ova zemlja i ovakva. To nije ova kultura i ova književnost ovakva. To je Treća Srbija, čija me vizija opseda.
Ta zemlja nije samo na nebesima.
Ta zemlja nije nestajanje.
Ja trčim za dobrom nadom i zato se viče ne bojim smrti.
Ja znam da ću i na drugom svetu imati pune ruke i odmorno srce. Mislio sam da na kraju ispričam tajnu nastanka svih knjiga koje su ušle u ovaj Opus; to bi bilo suvišno. Tu tajnu će otpečatiti Ljubav, već je otpečaćuje. ...
11. juna 2002.
Miroslav LUKIĆ
Miroslav Lukić: DUG POGLED UNAZAD :svođenje računa, 72 str.
Prvo izdanje. 32. knjiga Opusa N° 1 : Umetnost mahagonija
leto 2002.
Izdavač :Mobarov institut, Beograd, Serdar Janka Vukotića 1 Zavetine
str. 66 - 71

Objavljujući glavninu ovog teksta M. Lukića, prvi put publikovanog u jednom od prvih brojeva TREĆE SRBIJE , mi pozivamo i druge da pišu za naš časopis, ali nelažno, ubedljivo i argumentovano.